Smijeh s grčem u želucu

Zahvaljujući ideološkim razlozima koji su tijekom 80-ih godina još u dobroj mjeri utjecale na prikazivačku politiku domaćih distributera, hrvatska je publika razmjerno kasno upoznala tada veliku američku komičarsku televizijsku i filmsku zvijezdu Robina Williamsa. Glumca koji je probojni nastup ostvario ulogom izvanzemaljca Morka u dvjema epizodama dugovječne humorne sapunice Sretni dani na samu kraju sedamdesetih – zahvaljujući čemu je postao glavna zvijezda fantastične humoristične serije Mork i Mindy, koja će mu na prijelazu desetljeća donijeti prvi Zlatni globus – u našim kinima nismo imali prilike pogledati ni u mediokritetsku ekranizaciju antologijskog stripa Popeye autora E.C. Segara u režiji velikog Roberta Altmana, ni u za dva Oscara nominiranoj adaptaciji glasovitog romana Svijet prema Garpu Johna Irvinga, koju je redateljski potpisao George Roy Hill, a u kojoj je Williams tumačio naslovnu rolu, ni u satiričnoj humornoj drami Moskva na Hudsonu Paula Mazurskog, koja mu je donijela nominaciju za Zlatni globus.

Robin Williams u Dobro jutro, Vijetname

Iz Williamsove filmografije prvi no kronološki drugi naslov koji je zaigrao u našim kinima bila je izvrsna humorna ratna drama Dobro jutro, Vijetname Barryja Levinsona, crnohumornim detaljima i za kakvoću filma bitnim tjeskobnim tonovima prožeta priča o temperamentnom i brbljavom američkom radijskom DJ-u Adrianu Cronaueru, koji na američkom vojnom radiju u Saigonu 1965. unosi pravu revoluciju u tretman rata i vojničkog života. Levinsonovo djelo u kojem je Williams ostvario najuspjeliju ulogu u karijeri u ovdašnja je kina stiglo s dvije godine zakašnjenja, na valu uspjeha ponešto precijenjene, ali neosporno uspjele drame Društvo mrtvih pjesnika Petera Weira, priče o nekonvencionalnom profesoru Johnu Keatingu koji 1959. u elitnoj privatnoj muškoj akademiji Welton osebujnim, libertinskim i od tradicionalizma odmaknutim metodama obrazovnog rada unosi pomutnju u strogim pravilima posve sputane živote senzibilnih mladih ljudi. Williams je zasluženo i ovdje osvojio oskarovsku nominaciju.

Dvije godine poslije, nakon nastupa u razmjerno zabavnoj krimi-komediji Čovjek iz Cadillaca Rogera Donaldsona i za tri Oscara nominiranoj biografskoj drami Buđenja Penny Marshall, ostvarenju koje su upravo on i Robert De Niro smirenim nastupima spasili od otkliznuća u trivijalnost i sentimentalnost te sporedne role u hvaljenoj triler-drami Ponovo mrtva Kennetha Branagha, Williams se po drugi put, nakon komične pustolovne fantazije Pustolovine baruna Münchhausena iz 1988, odlučio na suradnju s Terryjem Gilliamom. I tako je nastao Kralj ribara, osuvremenjena te prepoznatljivim bizarnostima i pomaknutim smislom humor, kao i s naglaskom na egzistencijalne teme i nelagodne motive obilježena interpretacija potrage za Svetim gralom za kojim tragaju ekscentrični njujorški beskućnik i popularni radijski voditelj. Kralj ribara, koji je Williamsu opet sasvim zasluženo donio nominaciju za Oscar, najkomunikativniji je i možda najzabavniji Gilliamov film, ponajviše stoga što je autor uspio pesimizam, mrak i crni humor spretno spojiti s neobuzdanom fantazijom i kontroliranom tezičnošću te stvoriti idejno, tematski i narativno zaokruženu i kompaktnu cjelinu.

Nakon Spielbergova Kapetana Kuke, u kojemu je Williamsu show u određenoj mjeri preoteo podjednako neobuzdanostima sklon Dustin Hoffman, započele su za glumca problematične devedesete, u kojima će nanizati dosta slabih, nepotrebnih i promašenih naslova poput Igračaka, Jumanjija, Jacka, Flubbera i mediokritetske adaptacije romana Ja ću budan sanjati Richarda Mathesona. Kakvoćom se iz tog razdoblja izdvajaju vrlo dobra komedija Krletka Mikea Nicholsa, humorna ansambl-drama Razarajući Harry Woodyja Allena i donekle proračunat, no neosporno iznadprosječno uspio Dobri Will Hunting Gusa van Santa, za koji je glumac konačno i osvojio Oscar za najbolju sporednu ulogu, onu gubitništvom označena psihoterapeuta Seana Maguirea. Tijekom sljedećih desetak godina Williams je donekle uspio postići ravnotežu između nastupa u lošim i nevažnim komedijicama poput Mojih 200 godina, Smrt Smootchyju, The Big White i Moji problematični praznici, koji su često razumljivo počeli zaobilaziti hrvatska kina, i ambicioznijih djela u kojima je stao istraživati tamniju i mračniju stranu svoga glumačkog izraza, poput Zabranjenih fotografija i Nolanove Nesanice te naslova kakav je dosta uspjela Levinsonova satirična politička humorna drama Slučajni predsjednik, možda glumčev posljednji film u kojem nas je podsjetio na nekadašnjega sebe. Posljednjih godina Williams se pretvorio u prepoznatljiv, ali ne i zanimljiv sporedni lik i epizodista u naslovima kakvi su zasad trilogija Noć u muzeju, Vjenčanje godine i Batler, njegova je nekadašnja slava potamnjela, a nije ju uspjela vratiti ni humoristična TV-serija The Crazy Ones autora Davida E. Kelleyja, koja je doživjela samo jednu sezonu. Unatoč svim karijernim oscilacijama i posrtanjima, lako je razumjeti riječi redatelja Garryja Marshalla da je Robin Williams bio glumac koji je uspijevao usrećiti svakoga osim sebe.